Arefatske aktivnosti tj. ucenje Kur‘ana, dove, razmišljanja i razne zikrove obavljali smo pojedinacno u arefatskoj tišini. Komarci su se razišli i vrijeme je bilo nešto malo toplije, nego ono koje zovemo ugodnim. Tu ibadetsku tišinu su samo ponekad narušavali turski megafoni i zvucnici, koji i sami utihnu kada se insan navikne na njih.

Jedan momenat od toga dana sam zabilježio u svoju svesku, prenosim ga s obzirom da je kratak, u potpunosti onako kako sam ga doživio: U cošku šatora vidim starije dvije hadžinice stojeci uce Kur‘an. Otprilike na sredini šatora Hamza ef. sa svojom hanumom sjedi i oboje tabire mushafe. Nedaleko od njih jedan mladi par u ibadetskom predahu prave užinu, kasnije sam ih vidio sa podignutim rukama uceci dove. Do njih u blizini Bekir ef. s obzirom na bolove u ledima, na stolici uci Kur‘an iz onog mushafa što „više ne vidi dobro u njemu“. Iza njega Dr. Samir, sjedi „turski“ sa otvorenom i podebelom knjigom dova na koljenima i podignutih ruku uci. Kud god se okreneš vidiš mlade i stare hadžije i hadžinice kako polagahno pomicuci usne, izgovaraju šapatom dove. Prizor koji dušu umiruje i pri samoj pomisli na njega.  Da Allah ukabuli hadžijama i hadžinicama i uvede ih u džennet zadovoljne i sretne.

Nekad poslije podne izašao sam da kupim nešto za piti, i vracajuci se kad sam uvidio da je sve rasprodato, malo sam zalutao i kružio do šatora. To što sam zalutao mnogo se isplatilo. Doživio sam još jedan divan prizor. Skoro pored svakog šatora muškarci i žene stoje i sa podignutim drhtavim rukama dozivaju Stvoritelja. Svako nekoliko koraka, u hladu nekog drveta ili šatora, bracni par, neki mladic ili djevojka podignutim i drhtavim rukama svome dozivaju Stvoritelja moleci Ga. Allahu uslišaj im dove i uvedi nas u džennet zadovoljne i sretne.

Tamo negdje u ikindijskom vaktu zapocela je dova koju je ucio Hamza ef. a na kojou smo svi aminali, stojeci okrenuti prema kibli. Hamza ef. moli prvo za oprost, zahvaljuje na blagodatima, moli za slogu, za brastvo, za halal nafaku i rizk, za bolesne, za umrle, moli Gospodara da nam sacuva djecu i omladinu od raznih izazova i iskušenja, da nas vrati našem dinu, moli Allaha da sacuva nas na Balkanu, da opstanemo i sacuvamo naslijede, moli da nam Allah ojaca leda, da nam podari cestite vode. Moli na arapskom, na bosanskom Moli…i moli. Tu u tom predivnom arefatskom danu shvatio sam da i tišina ima zvuk.

Nakon što je Sunce skoro zašlo posjetio nas je Salih iz Siddiq-ove grupe te nas pocastio sa „lunch paketima“. Obradovali smo se posjetiocu, te se malo okrijepili. Zbog velike gužve na Arefatu, autobusi prema Muzdelifi su dosta kasnili. Ali s obzirom na lijepu bratsku atmosferu daljnje iscekivanje je bilo lahko i ugodno. Ucili smo Kur‘an i ilahije onako, svi zajedno uz Asmer ef. Ujkanovica i Bekir ef. Šušku. Onako polu-iscrpljeni, ali sretni, zadovoljni. Uztreptalihi radosnih duša krenuli smo prema Muzdelifi.

Menadzer koji zaista zeli da njegovi projekti uspjevaju mora uciniti sve da zadobije simpatije svoje posade. Ovjde posebno mislim na ukazivanje povjerenja i odgovornosti dugorocno bez opovrgavanja i omalovazavanja istih (cak i onda kada ne uspiju). Inace ce takav sam biti veoma dugo nemotivisan te ce zasigurno tu svoju demotivisanost prenjeti na sve druge sto je fatalno za svaki projekat u kojem ti clanovi sudjeluju. Jer i oni sami znaju da ne samo njihov neuspjeh moze dovesti do nesprazume, vec cak i uspjeh moze da se okrene protiv njih…

Tema je duga a samo sam par misli htio ovdje da napisem kao materijal za daljnji rad.

Večina znanja koja se stiće pod mentorskim nadzorom (bio on prisutan ili ne) je na jedan od tri sljedeća načina koja su popraćena razmišljanjem.

1. Čitanje knjiga
2. Slušanje predavanja
3. Posmatranje ponašanja samog mentora

Osim ovog naravno postoje i druge forme sticanja znanja koje mogu biti popraćene mentorskim nadzorom ali to njie neophodno. Npr. posmatranje prirode, eksperimentisanje i posmatranje i sl. Čitanje knjige smatram sticanjem znanja pod mentorsim nadzorom, zato što pisac ima ulogu mentora.

Ono o ćemu želim da zabilježim par riječi su načini učenja spomenuti kroz slušanje predavanja i posmatranje ponašanja mentora. Izdvojio bih pri tome dva interesantna detalja.

Skoro svako je doživo neko predavanje gdje je bio oduševljem onim što je izneseno od strane predavača. Međutim trajanje to oduševljenja je u večini slučajeva vrlo kratko, pogotovo ako se radi o vjersim temama, koje se relativno često ponavljaju iako su iznesene i prezentirane na neki drugi “impozantniji” način. Ne rijetko se zaboravi kompletno predavanje osim taj momenat kojim je insan bio najviše oduševljen. A često se desi da se i sam taj detalj zaboravi. Tako da se insan samo sjeća osječanja u smislu “e jes bilo dobro predavanje”. Kasnije u životu kada se dođe u situaciju da se primjeni to znanje rijetki su slučajevi da se insan sjeti detalja sa predavanja i primjeni to znanje.

S druge stranje učenje posmatranjem mentora odnosno znanje koje se stiče na taj način mnogo se sporije internalizira nego znanje koje se stiće slušanjem govora. To se može najlakše objasniti na primjeru pričanja priče “story telling”, kojoj pribjegavaju mnogi predavači kada žele da probude emocije slušalaca. Oni u kratkom vremenu ispričaju čitavu biografiju jedne impozantne osobe (recimo nekog ashaba), te slušaoci oduševljeni tim primjerom internaliziraju te informacjie veoma brzo. Insan u jednom predavanju može čuti i po nekoliko takvih “životnih” priča. Dok s druge strane učenje posmatranjem je jedna jedina priča o jednom životu – životu mentora. Znači intenaliziranje je veoma sporo. Ali s obzirom da je sporo ono ostaje duboko urezano u osječajima i duši promatrača, tako da se to znanje u suštini utopi u njega bez da on to i primjeti. Nekada to znaje posjeduje iaoko ne može ni da ga opiše. Jednostavno se ponaša onako kako je naučio, te to znanje primjenjuje svaki put kada dođe u situaciju da može da ga primjeni.

Kada se radi o učenju kroz slušanje predavanja (pogotovo ako se uči ponašanje) može nastupiti jedan jako negativan efekat. Ako mentor uradi nešto suprotno onome što je nekada spomenu u govoru, učenik može zapasti u veoma ne zavidnu i ne jasnu situaciju. Iz poštovanja neće upitati učitelja o razlogu njegovog kontraverznog ponašanja. A samom mu to neže biti jasno. Najčeše se tada dešava da autentičnost spomenutog mentora gubi vrijednost i da će on u mentalnom sklopu učenika biti degradiran a možda čak i izbrisan sa liste povjerljivih i autentičnih osoba. A s ozbirom da povjerljivost i autentičnost su dvije osobine koje su neophodne kod učitelja, da bi se od njega primalo znanje (pogotovo znanje o ponašanju) – može se prekinuti i dotok znanja od učitelja ka učeniku. Ovaj proces se može desiti čak i bez intencije učenika. Dakle on se odvija sam u podsvjesti ili mentalnom sklopu učenika.

S druge strane, mentor koji uči ponašanjem, rijetko će doći u situaciju da proizvede ovakav jedan kontra efekat. Jer čovjek po svojoj prirodi rijetko mjenja svoje ponašanje. Pogotovo ako mu je cilj da zadrži svoje dobro ponašanje.

Možda bi ideja ovih razmišljanja trebala biti: Učitelje koji pričaju treba čećše priupitivati. Dok učitelje koji uče ponašanjem treba naravno pitati, ali ne tako često kao što to treba u prvom slučaju. Jer oni nisu oni koji govore, već oni koji rade.

Svakako da ima učitejla koji su oboje, i svakako da svi mi učimo na oba načina kroz slušanje i kroz promatranje. Ali ovo je pokušaj da se razdvoje te dvije stvari te da se dobiju novi uvidi u tematku.

A A. Uzvišeni najbolje zna.
Tilmiz 30.07.2009.

Ešref, visočiji izuzetno lijepo građen Arap, Egipćanin sa toplim osmjehom i ugodnim izrazom lica bio je elegantno obučen. Proćelav sa nekoliko sijedih dlaka u kosi i čisto bijelih poredanih zuba, osmjehom i nekom unutrašnjom ljepotom odavao je prve znake arapske topline.

Kairo je izuzetno veliki grad, po zadnjem popisu iz 2005. godine grad ima 15.502.478 stanovnika. Međutim po danu taj broj se povećava i do 20 miliona i to zbog radnika koji žive u okolini, ali preko dana se slijevaju u grad radi posla. Ta ogromna masa naroda rasprostranjena je na samo 214 kvadratnih kilometara.

Egipćani su po mom kratkom iskustvu veoma ljubazan narod. Nikad nisam bio u nekoj tuđoj zemlji a da sam se osjećao kao gost, ali ipak kao kod kuće. Kada bi nekom od njih rekli da smo iz Bosne, ubrzo bi ponovili „bosnete wel herceg“. Svakom izgovorenom riječju njihovog jezika su se radovali i sve više bilstali. „Hazihi beledek“ ponavljali bi želeći da iskažu dobrodošlicu. U bukvalnom prevodu „ovo je tvoja država“, željeli su reći, dobro ste došli i ostanite koliko hoćete. Interesantno, narod u gradu od 20 miliona od kojih je najmanje pola nezaposleno a od tih zaposlenih po slobodnoj procjeni lijep posao ima možda maximalno 5%, dok ostatak ima neke teške hamalske poslove, od sveg srca izgovaraju ove riječi koje u našim ušima, evropljana koji žive na zapadu, kroz računice nezaposlenosti u Evropi, odjekuju ne vjerovatno. Dok se danas neki ljudi, koji žive visokim standardom bore da izvuku svaki dinar uzimajuci tuđi hakk, u ovoj zemlji koja svojim izgledom svjedoči siromaštvo radosna srca pozivaju da dijele ono onako malo skromno što imaju. Kao da hoće da kažu, mi nemamo puno ali to što imamo rado ćemo da dijelimo.

Bili smo počašćeni da doživimo Kairo u ramazanu, koji je tokom tog vremena pogotovo lijep. Grad se specijalno ukrašava za doček ovog mjeseca. Razne vrste svjetiljki u boji, fenusa i ostalih šarenih nakita vješaju se u svim dijelovima grada kako u blizini džamija tako i u svim objektima koje nude iftare i sehure. Veoma je interesantno da insan može da ode sa famlijiom i jede primjera radi libanske specijalitete za sehur u otmenom restoranu. Za siromašnije porodice, u nekim dijelovima grada stavljaju se stolovi na kojim ima po koja hurma i vode gdje se može prekinuti post. U shoping centrima, recimo u adidasovoj prodavnici može se čuti učenje Kur’ana poznatih učača. Poput malih gradova u Bosni, ovaj put Kairo, dvadesetomilionski grad zamre za vrijeme iftara. Gužve koje sam malopije opisao nestanu, samo poneko auto moglo se vidjeti na spomenutom Univerzitetskom mostu.

Skoro u svim kairskim džamijama klanja se džuz teravija. Na zadnjem rekjatu vitra poslije rukua uči se poduža dova na koju muktedije aminaju izgovarajući riječi „amin“, „ja Allah“, „nešhed“ s obzirom na kontekst, tako da čovjek dobije utisak da svi u jedan glas direktno razgovaraju plačlivljim glasom sa Stvoriteljem svjetova. Osjećaj kada u glas u jednoj od najvećih kairskih džamija, poput recimo džamije „Amr ibnul-As“ koju je još davne 641. godine sagradio plemeniti ashab čije ime ta džamija nosi, kažu stotine hiljada vjernika u glas “ja Allah” se nemože prenijeti na papir. Inače to je prva i najstarija džamija u Africi. Od nje su danas ostali samo još temelji zbog požara u 12. i zemljotresa u 14. vijeku

Ramazanski uređena džamija “Amr ibnul As”

Za vrijeme Ešrefovog odsustva, po Kairu nam je pomagao plemeniti brat Ahmed. Završio je agrarni fakultet i bio upisao postdiplomski studij. Međutim zbog obaveza i posla ga je prekinuo. Na velikoj kairskoj pijaci „Khan-el-Khalili“ u blizini Azhara dok sam sebi izabirao jedan miris iskoristio je priliku da mi ga pokloni. I njegova ljubaznost i unutarnja ljepta su vrlo teško opisive.

Khan el-Khalili, koji zbog svojih uskih ulica iako dosta lošije uređenijih ili bolje rečeno oronulih, na izvjestan način podsjeća na Sarajevo. Posebnu čar pravi cjenkanje sa trgovcima koji uvjek u najmanju ruku robu zacijene duplo. Khan el-Khalili počinje odprilke kod Husejnije džamije u kojoj se nalazi turbe u kojem je po nekim predajama sahranjena glava Poslanikovog a.s. unkua hazreti Husejna r.a. koji je ubijen u Kerbeli, stotine kilometara udaljenoj. Husejnova džamija koja je sagrađena u vakat Fatimida a preuređena je sredinom 19. vijeka u osmanski stil. Imali smo priliku da i u njoj klanjamo jednu od teravija.

Nedaleko od nje nalazi se znameniti univerzitet i džamija Azhari-Šerif. Sam pogled na njih u insanu budi osjećanja koja sama po sebi govore o značaju ovog objekta. Stotine godina tu dolaze generacije i generacije iz čitavog svijeta, izučavaju plemenitu vjeru i onda se vraćaju i podučavaju svoje narode o načelima islama. Neizbrojivi autoriteti kako iz čitavog svijeta tako i iz naše drage Bosne ovdje su provodili svoje mladalačke dane sjedeći na koljenima ispred istaknute uleme, slušajući najveće autoritete iz islamskog svijeta. Kako džamiju tako i univerzitet sagradili su Šije 910. godine tako da se u njemu s početka podučavao islam kroz šiitsku tradiciju. Od vremena Salahuddina u njemu se podučava islam kroz sunitsku tradiciju. U džamiji Azhari-Šerifa klanjali smo dvije teravije i na pauzi u polovini teravije imali smo priliku da slušamo šejha Muhammeda Ismaila koji je inače slijep. Taj plementi alim sve što je naučio, naučio je slušajući, jer kao što se razumije nije mogao čitati.

“Ders u Azhari-Šerifu”

Jedna od najstarijih očuvanih džamija u Kairu, nazvana po svom graditelju, je Ahmed ibn Tulun. On je bio jedan od abasijskih namjesnika koji se osamostalio i osnovao svoju dinastiju. Sagrađena je u periodu između 876. i 879. godine. Poznata je po svojoj munari spiralnog oblika koja je napravljena po ugledu na džamiju iz Sammare (Irak). Džamija je ograđena velikim zidom iza kojeg se odmah po ulasku mogu primjetiti umjetničke kreativnosti graditelja, poput 128 prozora koji su ukrašeni različitim unikatnim ornamentima. Sultan Lagin ju je renovirao 1296. i na neki način sačuvao, te ju je ukrasio dodatnim detaljima poput mihraba i mimbera kao i šadrvana koji se nalazi na sredini.

Džamija “Ahmed ibn Tulun”

Naravno ne izostavljivo je opisati osjećanja prilikom posjete tvrđavi koju je sagradio Salahuddin još davne 1176. kako bi zaštitio grad po ugledu na sirijsku utvrdu. Ova velika utvrda je kroz vladare koji su uslijedili nakon Salahuddina upotpunjavanja i proširivana. Unutar nje se nalaze džamije Nasir Muhammed ibn Qalaun i Sulejman pašina Džamija. Međutim tvrđavom dominira Muhammed Ali džamija. Po informacijama koji su mi dali naši studenti u Kairu, Muhammed Ali je bio Albanac a projektant je izvjesni Jusuf Bošnjak. 82 metra visoka munara i velika kupola koja se uzdiže na 52 metra kao i ukrasi u stilu evrposkog baroka obilježavaju ovu džamiju. Muhammed Ali je pokopan u zapadnom uglu džamije. Umro je 1849. godine, 19 godina nakon početka gradnje. Završetak građevine nije doživio.

Džamija “Muhammed ibn Ali”

Pogled sa tvrđave gleda takođe na dvije velike džamije. Sultan Hasan i Er-Rifai džamiju. U posljednjoj, 1869. sagrađenoj, sahranjeni su Kralj Fuad i šah Reza Pahlavi. Sultan Hasanova džamija je 500 godina starija i u njoj se nalaze mauzoleji njegove dvojice sinova. On sam je ubijen zato što je bio tiranin i tijelo mu nikad nije nađeno. Džamija je napravljena specijalno tako da bude dijelom džamija a dijelom medresa gdje su se izučavale islamske nauke. Obje džamije se ističu oko 80m visokim munarama.

Džamije “Sultan Hasan” i “Er-Rifa’i”

Inače Egipćani su veoma ponosni kao na ove, tako i na sve druge džamije. Posebno govore o spomenutoj džamiji Amr b. As u kojoj klanja plemeniti šejh Muhammed Džibril koji svojim učenjem očarava i „odiže sa zemlje“. Zatim Džamija „Sejjida Aiša“, „Sejjida Zejneb“, i „Sejjida Nezifa“ su džamije koje oni najčešće spominju i u kojima preporučuju da se klanja.

Naravno ibreta radi u jednom od naših dana obišli smo i piramide. Inaće Kairo je kako rekoh ogroman grad i insanu bi trebalo u najmanju ruku oko mjesec dana da obiđe sve znamenitosti koje ovaj grad nudi. Ja sam posebno bio oduševljen njegovim ramazanskim mirisom.

wrote: davno nekad valja mi pogledat…

Posjedio sam prvo u dnevnom boravku. Starobosanski uređena soba, sa par čitaba u čošku, starim ormarima, minderima i sl. U čošku pored njega rahle i na njima Kur’an sa požutjelim listovima od silnoga listanja. Zabilježen koricom (korice Kur’ana sa truskim pismom koji su dosta prošireni po našoj Bosni), negdje na sredini.

Hafiz pripovjeda: – Babo mi je bio 103 godine kada je išao na hadž! Nekoliko “momaka” po selu kad su čuli, da on ide na hadž su se posramli i rekli “ako može taj i taj sa 103 godine ići na hadž, možemo i mi sa po 70″. Tako da je njih cca. 7 krenilo sa njim na to sveto putovanje. Rahmetli babo mi je preselio 7 mjeseci nakon povratka sa hadža. -  Da je rahmet duši rahmetli hafizovom babi.

Nakon toga odveo me je u nešto kao čardak. Tu hrani golubove već dvadeset godina. Sjede i saspe m na krov iz kanistera pšenice. Oni dolete, jedu, odlete, pa opet navrate. U nekih 15tak minuta im je par puta nasuo iz kanistera pšenice. U neposrednoj blizini nalazilo se 10tak takvih kanistera, punih pšenice. A ispred hafiza, na stolu, opet Kur’an na rahlama, poput onog dole, često listan i zabilježen isto negdje na sredini.

Da Svevišnji Stvoritelj poživi nam Hafiza, da još puno hatmi prouči.

Wrote: September 5th, 2008

Strahovanje za poslanika u pećini Sevr, te olakšanje kada dolai pomoć od Stvoritelja i kada mušrici odustaju i odlaze od pećine nakon što su bili dostigli do nje. Dugo putovanje nakon toga kroz pustilju. Susret sa Surakom ibn Malikom koji je bio tada lovac na (njihove) glave. Dolazak u Kuba gdje klanjaju prvi puta u jednoj džamiji. Susret sa prijateljima u Medini.

Kakav je bio pogled izvidnika koji je očekivao povorku u kojoj je bio poslanik as. i njeg prijatelj Ebu Bekir. Kakav je bio pogled tih mladih tek postalih muslimana gledajući miljenika Muhameda kako dolazi i koraća u njihov grad. Taj početak, taj veličanstveni moment, ta sigurnost i radost i olakšanje nakon teških i napornih dana i iskušenja u Mekki. Sve su to momenti koji su se urezali u srca i živote Ebu Bekra a i Medinelija. A evo danas i nas – onih koji vole Muhammeda.

wrote: July 2nd, 2008

Kako to?

Pa večina ljudi želi da bude posebna, tako ako si i ti među njima, već si običan. U suprotnom, ako želiš biti obićan, već si poseban, jer pripadš onoj manjini  koja želi biti obićna.